Tour de Balkan - zagrijavanje za Balkanijadu

Krenuli smo iz Zagreba nešto prije 14 h put Siska, te Hrvatske Kostajnice, a ulaskom u Bosnu i Hercegovinu prva pauza je bila u Prijedoru na klopu! Klopali smo odlične pljeskavice na leskovački, te gurmanski način. Jedna naruđba je bio punjeni čevap i leskovački uštipci, dok je mlada dama jela piletinu. Nakon odličnog jela uz Jelen pivo nastavili smo dalje južnom stranom planine Kozare, koja je ujedino jedan od tri Nacionalna parka BiH. Ostala dva su Trebević i Sutjeska. Napustiviši grad na obali Sane, prošli smo Banja Luku, grad koji slovi kao naselje s više žena nego muških, ali nisam još to istraživao niti po literaturi niti uživo na terenu. Zatim smo prošli kanjonom Vrbasa, što je jedna od ljepših cesta obzirom na krajolik kojim se prolazi. Napokon smo došli do glavnog grada države čiju krv imam (BiH). Sarajevo je prelijep grad, ali to još nisam znao jer sam prvi put došao na obale Miljacke. Nešto prije 22 h smo došli, pa smo se brzinski smjestili u centar kod prijateljice od Pirca, te odmah otišli u noćni život Sarajeva. Obišli smo nekoliko kafana, popili još više pića, pa smo krenuli kući jer sutra idemo dalje! Prije spavanja sam prošetao uz Miljacku, koja noću zapanjuje brojnim mostovima koji omogućuju jednostavan prelaz na drugu stranu.

 

Ujutro sam ranije od ostalih izašao iz stana kako bih se mogao prošetati po gradu za vrijeme dana. Odmah sam otišao u Konzum, kupiti Žuju, ali nije bila hladna. Prošetao sam se poznatom Baščaršijom, gdje sam našao drugi Konzum. Tamo sam zamolio prodavačice za hladnu Žuju, pa sam tako razmjenio toplu za hladnu! Onda sam se popeo poviše grada kako bih imao panoramski pogled na Halidov grad! Pogled zapanjujuć i očaravajuć, te izaziva divljenje zbog kojeg ga ljudi vole.
Sišao sam sa vidikovca, te slučajno naletio na Gašpera iz Ljubljane, kolegu geografa koji također ide na Balkanijadu. On se mora prvo vratiti u Ljubljanu, pa će sa ostatkom ekipe doći u Makedoniju! Ipak smo imali vremena sjesti na burek. Iznenađujuće nismo jeli burek, već kumpirušu i zeljanicu!
Mnogi ljudi, većinom zagrebčani, koriste riječ burek nepripadajuće!!! Znači burek je "pita" od mesa!!! SAMO TO!!! Burek od sira nije burek od sira, nego sirnica... kao što je od krumpira krumpiruša ili kumpiruša, a zeljanica je od zelja. Nakon ukusne zeljanice, uz pavlaku, Gašper je pozdravio ostatak ekipe, te otišao svojim putem a mi svojim!

Sada smo morali prevaliti dionicu Sarajevo - Podgorica. Nekoliko puta sam prošao tom cestom, ali samo preko Google Eartha, dok uživo je danas bilo prvi put. Savršen krajolik okružuje spomenutu dionicu. Nakon Sarajeva, cesta prolazi između Jahorine i Treskavice kanjonom Željeznice, a zatim Bistrice. Bistrica je specifična rijeka jer čini jedan prirodni tunel/most u svom toku koji je genetski (postankom) isti kao u Sloveniji u Škocijanskoj jami. Nastavili smo dalje dinamičnim kanjonom Bistrice do Drine, koju smo pregazili mostom, te prošli na njenu desnu obalu prema Crnoj Gori.

Onda smo prešli rijeku Taru, te krenuli kanjonom Pive prema jezeru rijeke Pive. Ovaj kanjon, rijeku i jezeru sam očekivao godinama, jer obožavam pivu, a onda moram i sve vezano uz tu riječ!!! Tara i Piva čine rijeku Drinu, ali cesta za Nikšić vodi kanjonom Pive koji oduzima dah, te najdublji djelovi spomenutog kanjona su dubine oko 1000 metara. Prošli smo mostom na lijevu stranu rijeke Pive, pa smo nakon mnogobrojnih tunela došli do brane Pivskog jezera. Ova brana je visine nešto više od 190 metara, a navodno je zabetonirano 17 radnika za vrijeme izgradnje. Izgrađena je 70-tih godina, a tada je bila među 3 najviše brane u Europi (ako sam dobro zapamtio).
Osim što su oni radnici zabetonirani, također postoji vjerovanje da je jezero prokleto, jer kada su napravili branu, te poplavili kanjon, nisu premjestili pokojne iz groblja koje je potopljeno zbog potrebe akumulacije rijeke Pive. Dogodile su se neke prometne nesreće, kada su vozila sletila u jezera, a tijela i vozilo nisu nikad nađena u jezeru.
Domaći govore kako je to zbog prokletstva, a sada je na ljudima da utvrde u što žele vjerovati. Uskoro smo se popeli u brdo, te napustili kanjon pive, uz pogled na Pivsku planinu, iako sam mislio da gledam na vrhove Durmitora. Bio sam uvijeren da gledamo na Bobotov kuk, najviši vrh Durmitora, ali kasnije sam gledao kartu, te mislim da smo ipak gledali samo na vrhove Pivske planine koji su goli te podsječaju na Durmitorske kukove. Došli smo do Nikšića, gdje smo prvo naletili na besplatno djeljenje janjetine. Kasnije sam saznao da je to nekakav dio mirovine umijesto novaca. Vrlo slikovito... baš smo se sjetili grupe na fejsu "Kurve, janjetina i Vuco".

Otišli smo na bedem (stari grad), gdje smo se našli s geografom Bojanom, te razgovarali o Europskom udruženju za studente i mlade geografe (EGEA). Pričali smo o spomenutom udruženju, zatim je došla na red Balkanijada, studentski seminar samo za geografe iz područja bivše Jugoslavije. Ove godine se održava četvrta, tako da je postala tradicija koja se održava svake godine u današnjim državama bivše Juge. Prvu sam organizirao uz pomoć kolega iz Zagreba na Lastovu, druga je bila u Slovniji, treća u Srbiji, a sada u Makedoniji.
Odlaskom dana otišli smo iz Nikšića za Podgoricu, gdje smo dolaskom do smještaja popili koju pivu i rakiju dobrodošlice. Ja sam malo više puta bio dobrodošao što se pokazalo kasnije u noćnom razgledu Podgorice, glavnog grada prelijepe Crne Gore. Nešto prije dvanaest sati, stali smo na "kavu" u centru grada na Morači, pa smo otišli do Skadarskog jezera na piće u Virpazar.Nakon pauze smo nastavili uskom cestom iznad graničnog jezera Crne Gore i Albanije.

Na prijevoju Stegvaš (916 m) smo bacili pogled na Jadransko more. Onda smo nastavili put Albanije do Kruja, naselja prije Tirane gdje je odličan hotel Panorama, a još bolja hrana u istoimenom restoranu. Vožnja do Kruja mi je potvrdila predrasude o toj zemlji, te mi nije bilo nešto drago u istoj. Dolaskom u hotel, a kasnije na večeru u restoranu slika se mnogo popravila.
Ubili smo se u klopi!!! Sve to za 12 eura, uključujući trinđu za konobara, tri pive, juhu, biftek sa svim dodacima, te rakijom koja je bila aperitiv. Poslije smo večer nastavili na terasi hotela uz pive, te pogledom na albansku svadbu. Bila je vesela, ali nam imao muda, zbog zdravog razuma ići u noćni život. Ipak smo odskakali na najjače od domaćeg naroda, pa smo zaspali u neko vrijeme poslije ponoći. Oko pet ujutro nas je probudio nekakav topovski udar što je vjerojatno normalno na albanskoj svadbi. Nastavio sam spavati, jer nisam ni u ludilu htjeo napuštati sigurni krevet...
Ujutro sam se probudio ranije od ostalih, te krenuo na planinu (planinska greda) iznad naselja Kruje. Popeo sam se gore za 45 minuta, te uživao na pogled uz Žuju. Kasnije sam u silazku razgovarao s domaćim momkom na lošem talijanskom uz pantomimu, te saznao da im je prosječna plaća 100 €. Još je jača činjenica da on radi, ali ne dobiva pare kao plaću već u naturi kao hrana i sl. Baš im je gadno dole! Srel sam se s ekipom pa smo prošetali pazarom do starog dvorca, gdje sam pojeo sladoled, ipak sam u Albaniji!!!
Prije razgleda smo otišli na doručak ponovo u restoran te pojeo domaće jelo, koje se zove "Albanian dish". Izuzetno ukusno jelo u kombinaciji ovčetine, njihovog sira, te još nekih stvari, sve vrlo vruće uz tostirani kruh. Koštalo je 2 €! Naravno piva Tirana uz to jelo! Nakon kaj sam potrošil sve albanske leke, krenuli smo put Prištine. Opet smo krenuli kasnije od planiranog, pa smo odbacili stajanje u Prizrenu. Autocesta kroz planinski dio Albanije prema Kosovu je vrlo lijep, prolazi se između planina relativno visokih preko 1000 metara. Autoput uključuje tunel dugačak preko 5 km, a ništa se ne naplačuje!!! Sve za potrebe povezanosti Kosova s Albanijom, pretpostavljam. Ušli smo u Kosovo gdje se mora kupiti osiguranje u slučaja sudara... čitaj viza! Prošli smo Prizren, te došli u Prištinu. Na kraju autoputa bila je sačekuša policije koja nam je htjela naplatiti kaznu prekoračenja brzine oko 30 km/h za 270 eura?!?!?! Bolesno, ali su nas pustili, jer smo Hrvati... valjda... tamo nas vole!
Smjestili smo se u hostel Priština za 9 € u povišenom dijelu grada, gdje se nalaze ambasade. Priština nas je sve iznenadila, jer to je metropola po izgledu. Predgrađe sa poslovnim zgradama, centar također. Otišli smo klopati vani, a onda cuga iz dućana u parkiću Sveučilišta. Nakon bambusa, idemo za grad, ali tamo većina kafića radi do ponoći, jerbo je ponedjeljak.
Uputili su nas u Marabo (nisam siguran za točnost imena) Pub koji radi do četiri ujutro. Upad se ne plaća, muzika odlična a mačke u klubu još bolje. Sve sređene, ali zgodne također. Tamo smo se fino za Pejali i zatekilali. Potrošili smo više nego kaj smo brijali, ali bilo je odlično! Kući smo došli taksijem za dva eura. Nakon smješne ali korisne rasprave zaspali smo u smijehu na blesave scene te noći.

Ujutro je bilo podne, pa smo krenuli u šoping cuge, jer sljedeća destinacija je Grčka, preko Makedonije. Kosovo je vrlo ugodno iznenađenje, mislim na Prištinu, te ću doći ponovno jednog dana. Nakon šopinga obavio sam dugoželjeno brijanje i šišanje kod berbera, a onda smo zapalili preko zemlje gdje vječno Sunce sja do države poznatoj po recesiji!