Tour de Balkan - After Balkanijada 2012

Ponedjeljak (8.10.2012.) završila je četvrta, do sada najveća Balkanijada u kratkoj povjesti organiziranja studentskog seminara za studente (geografije) iz bivše Jugoslavije. Napustili smo NP Pelister, te otišli na piće u Bitolu. Ponovno na Širokom Sokaku smo sjeli na piće, ali vjetar nas je potjerao s terase u tople odaje jednog finog kafića. Poslije kave smo krenuli put Prilepa i autoputa za Skopje. Bili smo već lagano gladni kada smo odlučili stati kod Prilepa na ručak. Nismo se spuštali u grad već smo stali u gostionicu Kermes (tako nešto se zove), koja se nalazi pokraj Mogile na južnoj strani grada, odakle je odličan pogled na Markove Kuli, stijene koje se uzdižu iznad Prilepa.

To su vjerojatno nekakve metamorfne stijene, koje oduzimaju dah i plijene svaku pozornost. Osobno se ne sječam di sam vidio ovakve stijene uživo, a kamoli da sam zamišljao da ih ima u Makedoniji tj. u bivšoj državi. Prva stvar koju sam pomislio kada ponovno dođem u Prilep, to je popesti se na Markove Kuli. Iako na pogled s Mogile izgleda da nema hlada na spomenutom "brdu" svejedno bih se gore penjao po Suncu!

Unutar Parka Revolucije (Mogila) nalazi se kameni stupovi, koji simboliziraju Revoluciju, ali također je jako lijepo uređen park unutar kojeg postoje posebna pravila ponašanja. Zabranjena je konzumacija alkohola (kao inače u uređenim parkovima), bacanje smeća... ali me najviše iznenadilo i dojmila zabrana vođenja ljubavi u parku. Vratio sam se u restoran, gjde je ostatak ekipe već naručio pivo (Dab). Zatim smo naručili klopu, ja nisam bio previše gladan pa sam uzeo "Malu Makedonku". Dole na slici se vidi moje jelo... a baš me zanima kakva je Velika Makedonka!

Nakon što smo dva sata potrošili na pauzu za ručak, krenuli smo put Skopja. Autoput nas je doveo do glavnog i najvećeg grada Makedonije, zemlje gdje vječno Sunce sja... za sada mogu samo potvrditi taj stih odlične pjesme Dade Topića. Prvi dojam Skopja nije bio kao današnji dan. Došli smo pred mrak, dosta divlje izgleda grad, ali to bi se moglo povezati s činjenicom što više od 20 % Albanaca živi u području Grada Skopje. Ekipa iz Bele lađe se razišla, Pirc i Lisjak kod Jovane, Silvač i Valerija kod Kristine, dok sam ja bio smješten kod Done. Studenti geografije iz Skopja su nas vrlo lijepo ugosili, a navečer smo se svi našli u gradu. Nakon prvog zajedničkog pića u jednom restoranu, otišli smo loše raspoloženi prema ljetnom disku (na otvorenom), iako je vani bilo prilično hladno većini ljudi. Ljetni disko Havana je odlično mjesto, nešto poput starog Krivog Puta u Zagrebu, ali malčice bolje jer im je pozornica veća i uređenija, ali također su cijene piva skuplje nego inače po Skopju, što nije slučaj KP-a. Nekakav domaći bend je svirao, strano i domaće, te su to činili vrhunski obzirom da su atmosferu u klubu totalno zagrijali. Iako su neki uz ples dodavali tekilu za brže izgorjevanje, ali bitno je da nije hladno! Oko 2h ujutro ekipa se lagano počela pozdravljati, obzirom da mnogi sutra ujutro odlaze, a neki imaju druge planove. Tako smo se svi međusobno popozdravljali, što je trajalo dobrih pola sata!

Tako smo otišli većina kući, dok su ostali svjedočili "oficijalnom" zatvaranju Balkanijade 2012, kada su već poznati pjevači Marko i Lovro došli na pozornicu i otpjevali hitove "Drugi joj raspliče kosu" i "Ostala si uvijek ista". Najbolji dio je kada je frontman makedonske grupe instrumentalno popratio poznati duet. Ujutro smo se nas pet iz Bele lađe našli kod autobusnog kolodvora, te smo otišli razgledati centar Skopja uz Donu, članicu EGEA Skopje. Grad je vrlo zanimljiv, zato je ima stotine kipova na svakih desetak metara... Recimo da je Pariz grad ljubavi, Milan grad mode... onda je Skpoje grad kipova (skulptura). Glavni kip je naravno kip Aleksandra (Velikog) Makedonskog na glavno trgu. Od trga smo preko mosta prešli rijeku Vardar i krenuli starom Čaršijom, gdje smo sjeli na kratki doručak i pivo. Silvač je uzeo čevape ispod kojih je gravče na tavče, vrhunski izbor! Ovdje nisam imao osječaj da sam u Skopju, već više kao da sam u Sarajevu. Takav sam barem dojam imao ja. Pri odlasku smo sreli ostalu ekipu iz Zagreba, koje su po gradu vodili Jane i Darko. Ponovno smo se pozdravili, ovaj put brže. Nastavili smo prema starom gradu, tvrđavi, koja je zatvorena za javnost zbog nereda koje uzrokuju lokalni stanovnici. Nedavno je bila nekakva tuča Albanaca i Makedonaca pa je bilo sranja zbog čega su zatvorili za javnost stari grad. Krenuli smo prema autu kako bi krenuli prema Bugarskoj. Obavili smo shopping suvenira, te sjeli u auto i napustili centar u 15:00. Ostavili smo Donu doma, zahvalili se na vođenju i gostoprimstvu te otišli put Kumanova. Tamo nas je čekao Lisjak, koji je oko 11h otišao na bus za Kumanovo, gdje se našao sa prijateljem, koji mu je bio cimer na ERASMUS semestru u Kopru. Oni su tamo popili nekoliko pivica, pojeli čorbu, pa smo ga pokupili uz pozdrav njegovog prijatelja. Nastavili smo put Krive Palanke, gdje smo natočili benzin, obzirom da je jeftinije u Makedoniji, ali navodno kvalitetnije gorivo. Ušli smo u Bugarsku bez problema, čak je bila simpatična bugarkinja na granici. Nastavili smo put, ali nigdje nismo mogli kupiti "vinjetu" za ceste u Bugarskoj, niti mjenjačnicu.

Već je počeo padati mrak, tako da su meni kapci pali na oči. Drijemajući smo došli do Sofije, dok smo novce i vinjetu kupili na nekoj benzinskoj gdje je neki mali klinac biciklom išao doma mjenjati eure! U centru Sofije, točnije neki shoping centar, tamo smo razmjenili eure. Nastavili smo potragu za Hotelom, gdje smo planirali se smjestiti. Nismo ga našli, čak smo stali u jedan Hotel, ali smo se Lisjak i ja usuglasili da je to ustvari bordel ili hotel samo za seks, jer pokraj ulaza u hotel je nekakav noćni klub crvenih boja. Osim toga hotel ne izgleda kao hotel već kao neko prenoćište, a još nam je neki crni bugarin s tetovažom preko pola vrata govorio koliko košta noć. Otišli smo odavde i nismo se vratili već smo naletili na hostel, koji je bio pun pogodak. Inače smo se bojali ostaviti auto na ulici, pa smo morali naći smještaj sa sigurnim parkingom. Ovaj hostel je imao traženo, iako je koštalo 10 €, ali realno to je ništa prema problemima koji bi nastali kada bi nam ukrali auto! Hostel je super izgledao, iako smo spavali u potkrovlju gdje je bilo 20ak ležaja (madraca) sa dekama. Za 8 € mislim da je to uredu, iako spavanje na madracima nije baš za 8 €, već za manje. Obzirom da je to ipak hostel, glavni grad Bugarske, centar, internet, doručak, topla voda za tuširanje, bilijar, osoblje... mislim da je cijena od 8 € skroz razumljiva jer kad bi bila još jeftinija onda bi se svakakav narod mogao skupljati ovdje a to nama nije cilj!

Ne znam je li inače Sofija noću kakva je nama bila, ali izgleda da smo mi došli na neku redukciju javne rasvjete zbog recesije, jer mi se čini da je ulična rasvjeta bila na 20 %! Totalno spooky ulice, nema jasno vidljivog trga ili tako nešto što bi ukazivalo na centar i nekakav civilizirani, sigurni noćni život. Tražeći mjesto za jest, naišli smo na neki restoran, koji mi se čini kao pučki restoran ili vinarija... nemam pojma. Ušli smo unutra, umirovljenici većina, ali vrlo lijepo uređeno mjesto, onako poput Gradske kavane. Bilo je 22:00 kada smo naručili klopu... a dobili smo skoro sve kaj smo tražili!!! Ostali smo do pola sata prije ponoći kada smo krenuli natrag u hostel. Nismo svi to napravili, jer su Pirc i Lisac otišli u Rock Club na piće. Bilo im je odlično dok sam ja obavljao internet u hostelu, obzirom da nisam vidio isti 6-7 dana. Oko 1h sam išao spavati, a 10 min kasnije su došli Podravci/Međimurci spavati također.

Ujutro oko jedan sat smo napustili hostel, nakon što smo propustili doručak i tako neke jutarnje stvari. Obzirom koliko smo se dugo zadržali u krevetu i hostelu, imali smo manje vremena za razgledati Sofiju. Malo smo se svađali zakaj tako brzo idemo za Novi Sad, ali svi smo imali svoje argumente i morali smo se držati plana. Kada smo parkirali u centru, imali smo sat vremena da obavimo kaj želimo u gradu. Pirc i ja smo krenuli u razgled zajedno, Lisac solo, dok su Valerija i Silvač otišli svojim putem. Pirc i ja smo se prošetali ulicama grada prema katedrali sv. Aleksandra Nevskog. Tamo smo ujedino vidili nekakve suvenire, ali ja nisam našao razglednicu jer sam trebao iz svake države poslati u Luksov birc (Kairos). Nakon katedrale, drugom ulicom smo krenuli u smjeru iz kojeg smo došli. Završili smo ispred Bugarske narodne banke, gdje smo se slikali sa stražarima.

 

Razmišljali smo ih cimati, ali ipak smo bili kulturni jer smo u Bugarskoj, pa možda ovi ipak imaju neku slobodu ponašanja ukoliko dosadni turisti zajebavaju stražu! Ostalo nam je još petnaest minuta pa smo krenuli nać nešto za pojest. Upravo kada sam se pomirio s činjenicom da ništa od razglednice iz Sofije, na putu do gyrosa sam vidio suvenirnicu gdje sam naravno kupio dvije razglednice Bugarske. Onda smo otišli klopati, te smo pojeli jedan vrlo ukusan i odličan gyros! Vratili smo se točno na vrijeme do auta, gdje su nas čekali Silvije i Valerija. Nakon petnaest minuta kašnjenja Lisjak je također došao. Kasnio je zbog uputa lokalnih ljudi koji su mu govorili različite smjerova povratka natrag do mjesta sastanka. Ovih sat vremena je prošlo vrlo dinamično i baš je bilo super kaj smo se tako dogovorili što je bio rezultat argumentirane "svađe". Sada smo sjeli u auto, pa smo krenuli put Srbije. Nakon par minuta, taxi nam je trubio, gestikulirajući da nam je nešto na autu ostalo. Bile su to banane na zadnjem brisaču. Stali smo, umrli od smijeha i čuđenja kako nisu pale, pa smo ih maknuli i nastavili na zapad. Nakon 45 minuta došli smo do granice, gdje nas je srbijanski carinik pustio bez pregleda uz izjavu "ajde djeco... bešte". Stali smo u Pirot, gjde smo kupili dinare i pivo. Nastavili smo put Niša, gdje se nakon Bele Palanke prolazi atraktivnim krajolikom Sićevačke klisure, što je zaštičeno područje u kategorije Parka Prirode.

Prošli smo Niš, uključili smo se na autocestu za Beograd, gdje smo došli u početku mraka. Ovaj put nismo stali, niti prošli kroz Beograd, već smo kod Avale skrenuli na obilaznicu prema Železniku, pa dalje na autoput za Novi Sad. Obzirom da nam je ostala jedna noć za Srbiju, ovaj put smo odlučili otići do Marka Vujnovića, koji je inzistirao da dođemo u Novi Sad. U New Now smo pojeli večeru, pa smo otišli do Marka u stan. Gore smo se upoznali s njogovom sestrom, a onda smo svi krenuli piti Vranac kojeg su nam Makedonci poklonili par dana prije. Popili smo vino, te krenuli u centar Novog Sada u rock klub. Ušli smo unutra i stvarno je rokalo na najjače!

Jedino što nije rokao rock, već narodnjaci koje neznam ni ja! Ovo su stvarno neki novi, nisam znao niti jednu pjesmu, ali zato drugi Marko nije prestao pjevat. Nakon dve-tri runde, otišli smo u drugi rock klub. Ni to nije bio pravi rock kluba, ali tamo sam barem znao neki narodnjak, a osim te muzike odsvirali su neku stvarno rock stvar, jer je bila živa muzika! Pirc više nije mogao izdržati, a nisam ni ja predaleko bio od toga, iako ovaj drugi birc je mnogo bolji nego prvi. Ipak zbog kolege, ali svoje znatiželje također, otišli smo u jednu pivnicu u istoj ulici. Iako je ta pivnica ustvari na križanju dvije ulice.

Spustili smo se dole, gdje je bila sva ekipa i živa muzika. Sada nismo bili u rock klubu, ali svirao je rock! Bilo je odlično, osim rocka bile su tu stare pjesme, iako većinom hrvatske. Na pjesmu Marina, dao sam do znanja pjevaču da smo iz Zagreba, ali oni su nam gestom rekli da ne budemo glasni na refrenu. Poslušali smo domaćine jer nam ne treba frka, niti suvenir iznad lijevog oka! U 3h je nastupio fajrun, pa smo otišli u neki kafić koji radi 0-24h. Tamo smo uzeli još jedno piće, popio sam gutljaj Lava a onda zbog preopuštene atmosfere sam potonuo u daleke misli fetus položaja. Probudili su me prije polaska tako da smo u taxi ušli Silvač, Valerija i ja. Ostali su bili u drugom, pa smo zapalili do Markana doma. Tamo smo još malo pričali a kasnije smo svi odlutali u prekrasan svijet sna.

Ujutro smo prepričavali priče od jučer navečer, Marko nam je potvrdio priču o Novosađankama da su sve takve. Ukoliko vas zanima priča, skomentirajte ovaj post, pa ću odgovoriti! Kasnije smo se spremili, pa sam krenuo u grad, obzirom da nas je 6, a mjesta u autu ima 5. Ja sam htjeo prošetati gradom, pa se popest na Petrovaradin, gdje smo se ponovno svi našl. U Petrovaradinu se nalazi rodna kuća bana Josipa Jelačića, ali nisam se mogao sjetiti gdje se nalazi ili sam prošao pokraj nje neskuživši koja je. U odnosu na to, sječam se crkve na kojoj se nalazi spomen ploča prvom kralju Hrvatske, koja je podignuta na tisuću objetnicu kraljevine Hrvatske (1925.). Napravili smo grupnu sliku, a onda sjeli na piće. Nakon pive, te ispunjavanja razglednica i ostalih stvari, otišli smo u centar, nešto pojeli, pozdravili se s Markom i krenuli put Bačke Palanke.

Mrakom smo se vozili kroz Vojvodinu, pa smo prešli Dunav kod Iloka, te se vratili u Lijepu Našu. Odmah vadimo mobitele zovemo roditelje i frendove javljajući da smo došli doma. Nakon Iloka, prošli smo kroz Šarengrad, pa Vukovar, zatim kroz Vinkovce i spojili se na autoput za Zagreb. Stali smo na prvoj benzinskoj natočiti ulje za grlo, te provjeriti gume. Zatim smo nastavili na zapad, te uz vožnju i priču ljepote putovanja, točnije Tour de Balkana došli smo do novog odmorišta, gdje smo obavili nuždu i ja načeo zadnju Žuju od onih 48 limenki koje sam nosio na put. Na pauzi smo napravili zadnju zajedničku sliku, pa smo otišli u Dugo Selo, gdje smo ostavili Valeriju. Sljedeći sam bio ja, ostavljen u Dugave Republici, pa su dečki dalje nastavili put centra.

Tour de Balkan je trajao 14 dana. Krenuli smo iz Hrvatske, a posjetili smo sljedećih 8 država: Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Albanija, Kosovo, Grčka, Makedonija, Bugarska i Srbija. Prešli smo 3 400 kilometara Renault Lagunom, uz vrhunsku zabavu. Najbolji dio putovanja (izuzev Balkanijade) bilo je kupanje u Egejskom moru, te jeftino klopanje vrhunske hrane u Albaniji (Kruje). Dosta ovih lokaliteta ponovno ću posjetiti jer sam premalo vremena proveo tamo.

Ovakvo putovanje nije lagano i jednostavno ukoliko se želi viditi što više od lokaliteta i gradova u kojima smo proveli noći. Potrebno je jako malo sna ako se želi upoznati noćni život grada, te viditi ljepotu tokom dana istog, a onda navečer opet biti u novom gradu udaljenom nekoliko sati vožnje autom dalje. Vrlo je to naporno i teško izvedivo, pogotovo kada ide grupa od pet ili više ljudi. Treba biti realan, samokritičan i na kraju krajeva kolegijalan tokom putovanja kako bi bilo odlično kao što je nama bilo!

Velika hvala Valeriji, Pircu, Liscu i Silvaču što su bili super na ovom putovanju, te ga svojom osobnošću i djelima obilježili na poseban način koji će ostati zapamćen još jako dugo... eventualno ak se ne bum sječal onda je netko ili nešto brisao hard disk u glavi! Eventualno onaj neki Alzheimer ili nešto drugo na A!