Izlet u nepoznato vol.1 - Burni Bitoraj

22. ožujka 2012. vrlo je važan dan Društva geografa Lik (DG LIK). Tada smo se nas osam kolega sastali te održali Osnivačku skupštinu, te odlučili pokrenuti osnivanje neprofitabilne (strukovne) udruge građana. Iako postoji još od ožujka 2007. ali sada smo odlučili biti službena Udruga. Zatim smo čekali proces registracije, zatim je došlo ljeto kada svi bježimo iz Zagreba. Početkom jeseni nastavili smo poslove papirologije DG LIK-a. Krajem 2012. krenuli smo s malim izletima, te Planom Rada za 2013.

Sadašnji broj članova Udruge je osam. Među spomenutima su 6 magistra geografije i 2 studenata geografije. Od navedenih samo jedna osoba radi, dvoje su studenti, ostalih 5 su nezaposleni. Zbog toga većina aktivnosti Udruge su načelno planinarsko-izletnička, no tendencija je raditi različite projekte geografske struke.

Prva 2013. aktivnost (izlet) sam odlučio nazvati "Izlet u nepoznato". Bit naziva i izleta je da samo voditelj izleta zna "nepoznatu" destinaciju. Ostali sudionici upoznati su s opremom koju trebaju nositi, te uvjetima koji ih čekaju na samom terenu. Ideja izleta je moja, pa sam ih odlučio voditi na Burni Bitoraj, iako ni sam nisam nikada tamo bio. Maksimalan broj sudionika bio je 12. Obzirom da sam imao 8+2 prijavljene osobe, a samo dva auta odlučili smo ići nas 8. Nažalost jedna osoba je otkazala 2 dana prije izleta, jedna osoba večer prije polaska, dok jedna osoba ujutro, 30 minuta prije polaska. Snijeg u gorskokotarskim gradovima bio je preko 60 cm, dok u planini ta razina može biti samo veća. Zbog vrlo niske maksimalne temperature -8 ºC pretpostavili smo da će snijeg biti zaleđen, pa nećemo propadati u isti duboko. Noćna temperatura kod skloništa Bitorajka (1303 m) mogla bi iznositi oko -13 ºC.

Najupornijih (zaluđenijih avanturom) pet smo odlučili stisnuti se u jedan auto te krenuti put Vrata, naselja kraj poznatijih Fužina. Opremili smo se za sljedećih 26 sati van civilizacije, struje, te možda kućne topline. Kako bi zagrijali sklonište uzeli smo suhog drva kojeg smo natrpali u svoje ruksake. Nismo pretjerivali ali svako po cca 2 cjepanice. Osim drva, u ruksacima smo nosili vreće za spavanje, rezervnu odjeću i obuću, te neizostavnu hranu i piće. Vrijeme polaska je bilo sat i pol kasnije nego što sam planirao, iako bilo je vremena da dođemo po danu do skloništa. Snijega ima više nego dosta, temperatura zraka bila je -8 ºC. Zbog jakog bočnog vjetra, osjećaj temperature zraka je bila nekoliko stupnjeva hladnija.

Cesta je očišćena do neke drvne industije, ali od tamo smo morali dalje kroz neugaženi snijeg. Snijeg je bio totalno iritantan jer nekada je zaleđen pa se propada možda 2 cm, dok par koraka kasnije samo odjednom do koljena se propadne. Promatrao sam tu (tada) iritantnu bijelu pojavu, te vidio razliku između zaleđenog snijega i nezaleđenog. Površine koje su na udaru vjetra bile su zaleđene, te se tamo manje propadalo nego uobičajeno. Vrlo su zanimljivi mikroreljefni sniježni oblici koji asociraju na pustinjske dine, samo što su ove od snijega, te barem sto puta manje. Kako smo ušli u šumu, tako smo sve više počeli propadati u snijeg. Više nije bilo zaleđenih dijelova snijega, pa smo nonstop do koljena bili u snijegu. Napokon smo došli do neke čistine, gdje se nalazi lovačka čeka, tamo smo opet osjetili ugodno planinarenje u snijegu jer je snijeg bio zaleđen.

Prošlo je sat vremena odkada smo napustili topli auto. Nakon 5 minutne pauze nastavili smo dalje, sada počinje pravi uspon. Sada se penjemo kroz šumu Bitoraja do kraja današnje rute, planinarsko sklonište Bitorajka.Uspon je sada već bio pravi planinski, a snijeg sve viši i viši. Super je planinariti na Sljeme po snijegu ili negdje drugdje gdje ljudi uprte stazu, ali ovdje na Bitoraju nije nitko bio od kad je pao snijeg. Prtiti pola metra snijega i više nije lak posao, to je vrlo iscrpljujuće. Jednom sam čak pao na bok jer me oveliki ruksak izbacio iz ravnoteže. Ležao sam bočno, ali ruksak mi nije dao da se ustanem normalno. Morao sam se valjati nizbrdo, okrenuti na prsa, pa nekako u skleku, uz pomoć štapova i bukve ustati normalno na noge. Sve je to trajalo nekih 30ak sekundi. Nastavili smo dalje, iako je umor već bio prilično jak. Entuzijazam i snaga bi došli povremeno nakon 5 min pauze, ali već nakon nekoliko koraka snijega preko koljena razmišljao sam o povratku, te priznati "pobjedu" sniježnog Burnog Bitoraja.

Došli smo do šumske ceste, pogledali na kartu, analizirali pređeni put uz vrijeme potrebno za isti. 1:55 smo planinarili do sada, ali čeka nas još toliko zračne udaljenosti. Ukupno smo prešli nešto manje od 4 km u nepuna dva sata. Prosječna brzina iznosila je 1,88 km/h. Slika rute na Google Earthu pokazuje kuda smo išli, ali profil staze još je zanimljiviji. Prvih 2,64 km smo prošli u prvih sat vremena, dok smo ostalih kilometar prošli za 55 minuta. Iako nas je čekalo još 3-4 kilometra zračne udaljenosti, trebali smo proči još 300 metara nadmorske visine, a zadnjih sat vremena smo prošli 1 km, te 150 metara nadmorske visine. Pretpostavio sam da će nam trebati još sigurno 3 sata uspona. Da smo nastavili stigli bi točno pred mrak. Uzevši u obzir umor, nisam siguran da li bi uspili tih 3 sata odraditi bez kvalitetne pauze (hrana...). Kvalitetnu pauzu na temperaturi nižoj od -10 ºC nije baš lagano odraditi bez presvlačenja. Ispod jakne majice su nam mokre od znoja, nakon 5 minuta već nastupa hladnoća koja te tjera daljnjem kretanju. Odlučili smo iz sigurnih razloga na povratak do auta, te plan B.

U povratku smo kombinirali kaj bumo ostatak vikenda iako smo još uvijek imali borbu s propadanjem u snijeg! Povratak je trajao skoro sat vremena. Htjeli smo noćiti negdje u nekom skloništu gdje bi spalili ova drva koja smo nepotrebno nosili u svojim ruksacima. Složili smo se da u budućnosti nosimo samo sjekiru, pa ćemo drva već nać negdje!!! Obzirom da je već bilo skoro 15 sati, morali smo razmisliti u koje sklonište ili kuću mislimo noćiti a da nije predaleko od auta, zbog mraka. Otišli smo u Ravnu Goru gdje smo upozali ljude iz PD Višenjevica, Ravna Gora. Družili smo se s njima uz eliksir života (pivo) unutar topla četiri zida. "Dobro nam je ovo planinarsko sklonište Bitorajka, ima pive, grijanja, svega." zezali smo se ispijajući pivo. Razmatrali smo mogućnost noćenja u Javorovoj kosi, ali gore nije nitko išao pa bi prtiti snijeg do kućice trebalo biti 40-60ak minuta. Već je lagano padao mrak, pa smo odlučili noćiti u Javorovoj kosi drugi put, popiti još jednu pivu, pa krenuti na Mrežnicu na sigurno. Tamo nas čekaju dvoje umirovljenika koji će nas fino ugositi, a mjesta za noćenje ima dovoljno kao i snijega. Dok smo se vozili kroz Ravnu Goru sjetili smo se jednog statusa sa facebook-a od Davorina Dujmovića za Dobro jutro Hrvatska:

"Opet snijeg. 75 cm. Nemam ništa protiv njega, nego sam malo umoran od lopatanja, a vjerujem da su to svi koji su čistili snijeg. Malo mi već idu na živce ovi nerazumni ljudi. Prošle godine smo slušali jadikovke iz Splita, ajd` njih još mogu shvatiti, ali ove godine plaču u Zagrebu, e njih ne mogu shvatiti. Što oni svi misle da nama u Gorskom Kotaru i Lici cvijetaju ruže. Još niti jednom nije bilo priloga na TV iz tih regija u smislu da ljudi kukaju na vrijeme. Pada snijeg, pa što onda, lopatu u ruke i čisti, život se usporava, proći će i to, ne traje vječno, loži vatru, jedi i uživaj. Ako moraš raditi, ideš pješice na posao itd.. Životinje su pametnije od ljudi, npr. ptica uopće nema, ne vide se, a ljudi, ovi što kukaju, očekuju da sve bude kao kad nema snijega. Ovo je reakcija na temu dana i dnevnik na HTV 1.
Pozdrav svima iz Vrbovskog u Gorskom Kotaru. Ako ne znate gdje se nalazi, to vam je na oko pola puta Zagreb-Rijeka."

Stvarno da vidite koliko tamo snijega ima po naselju!!! Evo ovo gore na slici sam ja na parkingu u Ravnoj Gori. Takve hrpe s sa dvi strane parkinga. Cijela glavna ulica u selu sa strane ima po dva metra sniježnog nanosa od ralica. Ljudi se šeću po očišćenoj cesti jer svugdje drugdje je snijeg preko metar. Kuće se jedva vide od spomenutog nanosa, a parking za auto izgleda kao garaža u snijegu bez krova. Brutalno izgleda, pa stvarno razumijem frustraciju Davorina na HRT. Ovo je doba godine kada se treba malo smiriti, biti doma, družiti se sa svojim bližnjima. U Zagrebu čim prestane padati snijeg ralice očiste veći dio grada. Naravno da ima nedostataka, ali kada bi svaki stanar očistio lopatom jedno parking mjesto, te pješačku stazu svog ulaza bila bi drugačija situacija. Ne da čekamo druge da očiste pa onda uparkirati tamo kada nikog nema.

Došli smo na Mrežnicu. Toplina kuće, topla juha dobrodošlice odmah nas je osvojila. Večera i pobjeda protiv Slovenaca u rukometu za broncu bila je samo uvertira ove odlične večeri. Super nam je plan B, a ovo sklonište Bitorajka još bolje. Uživali smo do nekog doba kasno u noći, pa smo se ubacili u vreće za san. Ujutro buđenje, sunčan dan, sve bijeli i bješti oko nas. Danas smo u planu imali šetnja po snijegu prema jednom od slapova Mrežnice.Nakon doručka, obukli smo se te krenuli ponovno prtiti snijeg, ali ovaj put bez teških ruksaka i propadali smo samo do koljena.

Kretali smo se područjem Gornjeg Bukovlja, prema Kosovom slapu. Šetnja tim krškim ponikvastim krajem pokriven osunčanim snijegom od 40ak centimetara čini prekrasnu ugodu, koju nismo ni pomišljali proteklih dana. Eh da smo sada na Bitoraju, sigurno je idiličnije, ali ovaj plan B nije nimalo loš. Štoviše, ako uračunamo komfornost koju imamo ovdje čak je bolje. Bit će još planine, snijega i zime u našem životu, samo sljedeći put idemo bolje opreljeniji i ranije ćemo krenuti. Šetali smo se skoro sat vremena kroz šume i oranice Bukovlja.

Došli smo napokon na rub kanjona Mrežnice, iznad Kosovog slapa. Odlično izgleda, a razina vode je vidljivo veća nego ljeti, što se prepozna prema potopljenim sedrama i trskama, koje ljeti čine "otoke" na ovom dijelu Mrežnice. S druge strane nalazi se privatna kuća koja je nekadašnji mlin prenamjenila u miniHidroelektranu. Sada koriste snagu rijeke za proizvodnju struje koju prodaju HEP-u. Sve mlinice u Hrvatskoj bi trebalo restaurirati, te ponovno staviti u korištenje tj. proizvodnju električne enerije koja bi se prodavala HEP-u, iako bi vjerojatno ta ista struja obskrbljivala okolno područje. Ne znam koliko energije se može dobiti ali sigurno da je dovoljno za potrebe nekoliko kućanstava. Mrežnica je sigurno jedna od najljepših rijeka Hrvatske. Računajući tradiciju kupanja na istoj, prirodne fenomene sedrenih barijera, te čistoće vode rijeke Mrežnice mogao bih reći da je to najljepše kupalište u Hrvatskoj. Kadkad bi rekao bolje od mora! Zbog svega spomenutog potrebno je proglasiti Mrežnicu zaštićenim područjem (Regionalni Park ili Park Prirode). Iako je potrebno zadržati sadašnje stanje, kontrolirati kupanje, ribolov, lovstvo, gradnju i sanitarije. Ne treba zabranjivati određene aktivnosti, već ih treba samo kontrolirati uz dopuštenja do određenih granica. Dok smo guštali na rubu kanjona uz pivo, čaj i vodu, skužili smo da je već 14:45. Moramo se vratiti natrag na ručak za 15 minuta!!! Prema ovdje nam je trebalo sat vremena (prtili smo snijeg ponovno), ali natrag sam nabio tempo pa smo došli u 15:20. Nismo kasnili! Najeli smo se te krenuli put doma!

Izlet u nepoznato vol.1 bio je vrhunski! Prvotni plan boravka na Burnom Bitoraju se nije ostvario ali smo zato bogato iskustvo stekli! Zimski usponi na planine mnogo se razlikuju od nezimskih. Plan B je izvrsno realiziran, te jedva čekamo novi "nepoznati" izlet. Svi koji nisu išli s nama mogu i ne moraju žaliti, ali izlet u nepoznato se ide radi ekipe! Ekipa je Društvo Geografa Lik - vraćamo vas sve žive i zdrave doma!