Marko Kovač - stari blog (MKPL)

26. ožujka 2012 sam obranio diplomski rad te stekao zvanje magistra geografije. Dražen Janes tzv. James diplomirao je u rujnu 2012, a Marko Luketić Luks u početkom listopada iste godine. 236 dana nakon moje obrane napokon radim feštu za diplomu, ali u kombinaciji sa Luksom i Jamesom. Zašto nisam prije napravio feštu? Dogovorili smo se da ćemo delati zajedno i napraviti pravu feštu... realno da radimo nas trojica svoje posebne fešte bilo bi bolje jer bi na svakoj fešti bilo po 20ak istih ljudi. Upravo zbog toga smo odlučili napraviti jednu veliku zajedničku feštu, iako smo tu također reducirali broj uzvanika. Dogovori za feštu su počeli krajem rujna ove godine, pa smo prvo mislili napraviti feštu u planinarskom domu da ljudi mogu odspavati, te da fešta traje cijeli vikend. Onda smo smišljali hranu za to... treba hraniti ljude dva dana. Odlučili smo uzeti odojak, janjca i napaviti gulaš od divljači. Bez smještaja sa cugom to nas je trebalo ispasti oko 10 000 kuna. Domovi su

Jučer u ovo vrijeme (ponedjeljak, 12:16) sam se probudio nakon dva dana odličnog, ali prekomjernog ispijanja alkoholnih pića. Probudio sam se suhih usta (čitaj dehidriran), te gladan, ali nisam bio jedini jer svi troje smo bili u relativno istom stanju. Nakon pola sata popio sam čaj od mente, popio sam još vode, pa sam odlučio otići popiti pivu jer sam imao pretrebu za istom. Nakon dugonoćnih derneka uvijek volim ujutro popiti pivo jer me vrati na jučerašnje blaže stanje, ali onda treba prestat pit, te jačina mamurluka je svedena na minimum. Pio sam pivu, ali nije mi popravila onaj grozan osječaj, nemoćnosti koji me natjerao da odem po pivu. Nakon pola sata, ukupno dva sata nakon buđenja, totalno ne planirano dogodilo se RIGOLETTO!!! Nisam mogao zaustaviti niti zadržati tu groznu mješavinu koju je moj želudac odlučio izbaciti. Tako da sam uneredio put do WC-a kod frenda u stanu, ali srećom nisam ništa jeo 24 sata pa je to sve bilo tekuće strukture. U sljedeć

Za sve koji ne znaju rođen sam u Zagrebu, ali po krvi sam Hercegovac s pedigreom. Tako sam od rođenja barem jednom godišnje u Hercegovini, točnije u Posušju. Još kao mali provodili smo dosta vremena na relaciji Posušje-Blidinje. Kao djete planine Vran i Čvrsnicu sam gledao kao divove na koje se nije moguće popesti, nešto poput Himalaje, životno opasno!!! Još pogotovo kada čujete da tu ima medvjeda, vukova, poskoka, divljih svinja i drugih divljih, te opasnih životinja. U ono doba, roditelji su radili u istoj firmi, imali su kolektivni godišnji pa smo znali biti po barem tjedan dana u Hercegovini. Krenuvši u srednju školu, roditelji su otišli iz spomenute firme, praznici ljetni u Hercegovini bivali su sve kraći, većinom dan prije Velike Gospe, a otišli bi dan poslije. Tokom studija Geografije sam počeo planinariti s kolegama samoincijativno. Kasnije sam pobjedio strah ili bolje reći stekao ludost pa sam počeo sam bauljati po šumama planine. Tako da sada na priče o vukovima, te ove d