Velebit - Crnopac Brutala Trek

Većinu dana tijekom ljeta 2013. proveo sam na području Zrmanje u naselju Kaštel Žegarski. Radio sam kao vodič za raft i kajak izlete na rijeci Zrmanji. Svako jutro s terase kuće u kojoj spavam gledam na jugoistočni dio Velebita, odnosno vrhove Crnopac, Crni vrh i Golić. Bila je večer, utorak 3. rujna 2013. kada sam odlučio sljedeći dan biti slobodan i odraditi dugo planirani zahtjevni trekking odnosno planinarenje na vrh Crnopac. Pitao sam jednog kolegu da li želi samnom, ali nije bio siguran, pa sam mu samo rekao ako želi da bude spreman u 5:15. Otišao sam spavati nešto prije ponoći uz nekoliko pića s kolegama prije sna.

Probudio sam se u 5:15. Uzeo sam već pripremljene stvari (mobitel, rezervna majica, prva pomoć, keksi od žitarica, 1,5 litara vode i 0,5 litara Ožujskog piva), te otišao u kuhinju pojest doručak odnosno zajutrak. Planinrani itinerar bio je: Kaštel Žegarski, selo Krupa, vrelo Krupe, Jabukovac, vrh Crnopac, Prezid, selo Golubić, Kudin most (kanjon Krupe), Kaštel Žegarski. Cijela kružna tura iznosi nešto više od 40 kilometara hoda uz penjanje na 1402 m visoki vrh Crnopac.

Nakon doručka, napokon sam krenuo u 5:30 na brutalnu trekking turu unutar područja Parka prirode Velebit. Krenuo sam od rijeke Zrmanje u zaseoku Zelići, unutar naselja Kaštel Žegarski. Točnija lokacija je kuća gdje se nalazi start za rafting i kajaking agencije Raftrek Travel. Prvo sam šetao prema starom mlinu, zatim prema crkvi svetog Đorđa koja je sagrađena 1618. godine. Prema popisu 2011. spomenuto naselje broji 135 stanovnika (60 muških i 75 žena). Od spomenutih stanovnika, mlado stanovništvo čini njih 9, zrelo 77, a staro stanovništvo preostalih 49 stanovnika. Zanimljivo je što nijedna osoba nije starija od 90 godina prema podacima Državnog zavoda za statistiku. Prešao sam lijepi most preko rijeke Zrmanje gdje se nalazi naselje Nadvoda koje ima 170 stanovnika (99 muških i 71 žena). Nastavio sam put prema selu Krupa asfaltiranom cestom. Ubrzo sam naišao na jednu pregaženu kunu (ako se ne varam) kojoj su noćas okončali život.

Nastavio sam dalje cestom, a do sela Krupa došao sam nakon sat i pol hoda, odnosno 7 km udaljenosti od Raftrek kuće. Jednostavnom matematikom brzina mog hoda iznosi 4,7 km/h što uključuje sve pauze koje sam radio do tada (postavljanje fotića, vraćanje na njega, ponovno hodanje istih 10ak metara, kenjanje prije sela Krupe). Nastavio sam dalje uzvodno uz rijeku Krupu prema Vrelu. Sama riječ vrelo kaže da voda ovdje vrije iz stijene, to ne znači da je voda kipuća. Upravo suprotno, voda je ovdje izuzetno hladna i svježa.

Vrelo Krupe

Iznad samog vrela nalazi se mali ulaz u spilju. Ušao sam unutra ali samo u prvih 10ak metara jer nisam imao lampu da istražim dalje. Vratio sam se natrag na površinu, te nastavio put sjevera. Prvo sam prošao pokraj punionice vode Santa (bolje reći vodocrpilišta Santa) koja puni plastične flaše vodom iz Velebita. Dalje sam nastavio nekim starim zaraslim putem kroz jarugu. Kretao sam se prema sjeveru ali sam znao da trebam što prije krenuti u smjeru sjeverozapada kako bih došao na stazu koja povezuje Jabukovac s Manastirom Krupa. Izašao sam iz jaruge te krenuo na divljaka po travom obraslim padinama Debelog brijega. Tamo sam sreo jednog pastira koji mi je potvrdio da nastavim dalje putem kojim sam išao, pa ću uskoro doći na traženu stazu. Nakon što sam došao na stazu Manastir Krupa - Jabukovac - Cerovačke pećine odahnuo sam, te normalnim hodom. Pogled sa staze prema Crnopcu je sve bolji jer sam sve bliže svom cilju, odnosno polovici današnjeg trekkinga.

Pogled s jugoistoka na vrh Crnopac (1402 m) - jugoistočni Velebit

Uskoro sam došao do područja Švonja, južno od Karlovačkog vrha (767 m). Tamo sam se zbunio jer je jedna bolja staza išla nizbrdo u polje, a druga zapuštenija i uža staza u brdo. Krenuo sam zapuštenijom ali nakon 20ak metara vratio sam se natrag nizbrdo na bolju stazu jer sam čuo nekakve koze ili krave, pa sam pretpostavio da će biti neki čoban dole da ga pitam. Nažalost nisam imao nikakvu kartu sa sobom da se detaljno orijentiram, ali toliko puta sam gledao ovo područje da znam napamet di se šta nalazi, samo ne onoliko detaljno koliko mi je sada trebalo. Došao sam do nekakvih kuća koje su izgledale zapušteno, ali uskoro sam vidio i čuo da televizija radi u jednoj kući. Preko ograde sam viknuo "Dobar dan" na što je stariji gospodin iz kuće izašao te popričao samnom. Rekao mi je da je zaraslo i da nije dobro ići sam, ali nažalost nisam nisam ni prvi ni zadnji koji ide sam u planinu.
Osobno mi nije drago što idem sam u planinu, ali nekada nemam izbora jer obožavam planinu a određena (nepopularna) planinska područja nisu toliko privlačna mojim prijateljima koliko su meni. Na kraju krajeva meni je struka takva da idem po divljini, odnosno da istražujem geomorfološke oblike a najzanimljiviji su upravo ona koja nisu popularna već su daleko od ljudskog oka jer upravo tada bivanjem u tom kraju dobija se dojam istraživača i avanturista što su moje osobine.
Nastavio sam dalje od te kuće uzbrdo, te se spojio na onaj zapušteniji put koji vodi do Jabukovca preko Kaluđerske lokve. Došao sam do tamo putem koji je prilično dobar i jasno izražen ali ima mnogo djelova koje bi trebalo urediti (ošišati granje). Nakon lokve došao sam na prijevoj koji dijeli spomenutu lokvu i Kaluđerski dol. Kaluđerski dol je jedna lijepa krška uvala na nešto skoro 600 metara iznad mora. Spuštivši se dole u dol nisam bio sretan jer je trava visoka iznad koljena što je psihički kaos. Nonstop u glavi razmišljam kada ću stati na neku zmiju ili neku živinu vidjeti... Ništa od navedenog se nije dogodilo osim da sam pokupio čičak i slične sitnice koje se uvuku unutar gojzerice.

Pogled sa sedla na Kaluđerski dol

Ovdje mi je trebala karta jer nisam bio siguran da li je ova uvala (Kaluđerski dol) Jabukovac ili nešto prije Jabukovca. Kasnije sam saznao da je to Kaluđerski dol. Počeo sam se penjati prema prijevoju između Vidovića glavice (764 m) i Bukovlja (765 m) gdje sam počeo gubiti stazu koju sam već izgubio u dolu zbog visoke trave. Na prijevoju mi se učinilo da sam naišao ponovno na stazu kojom sam krenuo zapadnom stranom novog udubljenja u reljefu. Tada sam mislio da je ipak Jabukovac bio prije spomenuti dol te je vrijeme da krenem uzbrdo prema vrhu Crnopac. Izgubio sam stazu, te sam odlučio krenuti svojim istraživačkom intuicijom koja je potkrepljena orijentacijskim sposobnostima te dosadašnjim iskustvom u sličnim pothvatima. Penjao sam se po stijenama, provlačio kroz granje, stajao na vidikovcima te promatrao daljnji mogući put. Na jednom vidikovcu sam zamjetio nekakav krov pa sam zaključio da je ipak to Jabukovac. Bilo kako bilo, nastavio sam dalje u brdo što više po stijenama kako bi se što manje provlačio kroz granje, te imao pregledniji okoliš oko sebe.

U jednom trenutku u lijevom krajičku svog obzora vidio sam nešto što je u daljini pretrčalo. Nisam bio siguran da li mi se to učinilo, ali sekundu kasnije pretrčala je još jedna mala šarena divlja svinja a nakon iste još jedna. Očito da su me čuli dok sam se provlačio kroz šumu između stijenovitih dijelova pa su pobjegli na sigurno. Mali bed je bio to što su upravo protrčale tamo kuda sam ja trebao dalje nastaviti put. Duboko sam udahnuo te krenuo prema tamo uz pričanje i pjevanje sa samim sobom u različitim intonacijama kako bih imitirao više različitih osoba. Nakon dobrih sat vremena došao sam na nekakvu kosu/greben s kojeg sam vidio vrh Crnopca. Tih sat vremena mi se činilo puno više iako sam prošao nešto više od 300 metara nadmorske visine, što je vrlo brzo pogotovo jer sam išao na divljaka odnosno po stijenama, kroz granje, trčao ponovno po stijenama, penjao se četveronoški po određenim dijelovima... to samo govori koliki sam divljak, odnosno osoba koja se brzo kreće po divljini.

Poziranje uz pogled na greben Crnopca. Mislio sam da je vrh, ali nije bio...

Popevši se na nekakav greben, odlučio sam se uslikati s vrhom u pozadini koliko sam sretan bio. Kasnije se ispostavilo da nije to vrh već samo istočni dio vršnog grebena, odakle mi je trebalo dobrih 20ak minuta do vrha. Sada kada sam vidio vršni greben mislio sam da ću brzo doći do vrha iako su ove sve nekakve bijele stijene na putu. Naravno da je bilo duže nego što sam mislio. To je zato jer se između svih ovih stijenovitih glavica nalaze urušne ponikve tako da sam hodao više od sat vremena do vršnog grebena. U podnožju vršnog grebena mi je pomalo dosadilo to skaktunje po stijenovitom raščlanjenom grebenu, nonstop gore-dole uz dodatnu pažnju na koju stijenu stajem, da li je stabilna ili manje stabilna. Pred samim vršnim grebenom uočio sam malog poskoka ispod stijene.



Bio sam jako sretan jer sam napokon vidio sebi najdražu zmiju. Poskok - najotrovnija europska zmija čiji je dom Velebit. Čini mi se da je spavao jer se dobrih dvi-tri minute nije micao. Uslikao sam ga nekoliko puta, pa čak i snimio video. Kasnije se okrenuo i otišao samo sa glavom pod stijenu a pola tijela ostavio na istom mjestu. Ja sam nastavio svojim putem tako da sam nakon pola sata došao na vrh Crnopca (1402 m). Prošlo je šest i pol sati od kad sam krenuo iz Kaštela Žegarskog.

Vrh Crnopac (1402 m)

Na vrhu sam odmorio dobrih sat i pol uz ispijanje tople Žuje iz staklene boce. Uživao sam u pogledu na sve strane svijeta. Pogled je bio prekrasan, od pogleda na planine s sjeverne strane do zaravljenih dijelova sjeverne Dalmacije s južne strane Crnopca. Promatrao sam kanjon Krupe i Zrmanje uz prepoznavanje pojedinih lokaliteta na spomenutom području. Zatim sam gledao kuda ću se spuštati, gdje se nalazi Kudin most, a gdje Kaštel Žegarski. Ludilo pogled!

Nakon dobre pauze krenuo sam nizbrdo, te za 1:15 bio sam već na prijevoju Prezid. Nastavio sam dalje makadamom gdje su bili parkirani kamioni s pčelama koje su me ubole u glavu dva puta. Nastavio sam dalje po asfaltiranoj cesti do plinovoda kojim sam skratio put do asfaltirane ceste koja ide za Manastir Krupa. Hodao sam do sela Golubić odnosno do Paje gdje sam napravio 15 min pauze te se okrijepio rakijom i vodom jer sam popio svojih 1,5 litara u cijelom danu do škole u Golubiću. Poslije pauze kod Paje spustio sam se u kanjon Krupe kod Kudinog mosta na osvježenje i kupanje u prekrasnoj Krupi.

Google Earth prikaz kanjona Krupe kod Kudinog mosta

Nakon kupanja u Krupe počeo sam se penjati van kanjona prema bijelom putu odnosno Babića glavici. Dolaskom do bijelog puta nastavio sam put lijepim makadamom na kojem sam sreo jednu stariju čobanicu. Rekla mi je za meni već poznatu prečicu do mosta iznad Zrmanje u Žegaru. Taj most dijeli selo Nadvoda i Kaštel Žegarski iako je sve dio Žegara. Hodao sam tako oko 40 minuta po bijelom putu a onda još 15 min od mosta do Dalmatinke. Dalmatinka je dućan u Žegaru gdje sam sjeo na intenzivnu njegu svojeg tijela duševno i tijelesno. Popio sam jednu Žuju, a onda se pojavio prijatelj Luks s kojim sam popio još jednu. Onda smo zajedno krenuli natrag do kuće u Zelićima gdje sam nastavio odmarati!

Ovaj trekking je bio izuzetno dobar ali naporan. Nemojte ići u planinu sami, ali ako već morate znajte da ste sami odgovorni za sve stvari što se dogodi i nitko vas nije silio da idete sami u planinu!

Ukoliko Vas zanima video uradak kojeg sam napravio tijekom trekkinga kliknite na link ispod. Nažalost snimljen je samo uspon do vrha Crnopca jer je crkla baterija na vrhu Crnopac! Živili!

http://www.youtube.com/watch?v=pT2alo6-oaE