Čvrsnica (2228 m) - Krov Hercegovine

Za sve koji ne znaju rođen sam u Zagrebu, ali po krvi sam Hercegovac s pedigreom. Tako sam od rođenja barem jednom godišnje u Hercegovini, točnije u Posušju. Još kao mali provodili smo dosta vremena na relaciji Posušje-Blidinje. Kao djete planine Vran i Čvrsnicu sam gledao kao divove na koje se nije moguće popesti, nešto poput Himalaje, životno opasno!!! Još pogotovo kada čujete da tu ima medvjeda, vukova, poskoka, divljih svinja i drugih divljih, te opasnih životinja.

U ono doba, roditelji su radili u istoj firmi, imali su kolektivni godišnji pa smo znali biti po barem tjedan dana u Hercegovini. Krenuvši u srednju školu, roditelji su otišli iz spomenute firme, praznici ljetni u Hercegovini bivali su sve kraći, većinom dan prije Velike Gospe, a otišli bi dan poslije. Tokom studija Geografije sam počeo planinariti s kolegama samoincijativno. Kasnije sam pobjedio strah ili bolje reći stekao ludost pa sam počeo sam bauljati po šumama planine. Tako da sada na priče o vukovima, te ove dvije planine koje zatvaraju Blidinjsko jezero s dvije strane gledam drugim očima!

Početkom sredine listopada, povratkom s Balkan Toura, trebao sam odmah sljedeći dan ići u Hercegovinu na planinarenje po Čvrsnici i Vranu. Srećom vremenska prognoza nije bila dobra, a kolega Mladen to je na vrijeme proučio te odlučio da odgodimo izlet za tjedan dana. Meni je to odlično odgovaralo jer nisam morao ići s jednog putovanja na drugo. Došao je napokon taj petak ujutro, te smo krenuli iz Dugava u 6:00. Mladen je trebao biti poslovno u Mostaru, obaviti neke stvari taj dan, te u subotu odraditi neke vježbe na istom fakultetu. Dogovor je bio da me ostavi u Posušju kod moje familije pa me u subotu pokupi kod crkve.

Došla je subota, podne je prošlo, Mladen je došao po mene. Otišli smo u dućan, gdje me jedna prodavačica odmah prepoznala iako me nikada u životu vidjela nije! Isti sam čača! Uzeli smo gajbu Žuje i Staropramena, kruha, te nekih nužnih sitnica i krenuli put Blidinja. Bilo je 14h kada smo došli do odmorišta kod Križa iznad Svinjače, krške uvale na cca 1172 metara iznad mora. Pogled odavde je oduzima dah. Prema sjeverozapadu nalazi sve već spomenuta Svinjača, dok 90º udesno puca pogled na Vran planinu, Blidinjsko jezero i Čvrsnicu!

 

 Nastavili smo dalje put Hajdučkih vrleti gdje ćemo popiti pivo, te razraditi planove za sljedeća tri dana koja ćemo provesti ovdje. Motel i restoran Hajdučke vrleti nalazi se cca 1220 metara nadmorske visine na području tzv. "Hajdučke Republike Mijata Tomića". Hajdučke vrleti otvorene su od 1999. godine, dok spomenuta Republika je osnovana 5. lipnja 2002. godine. U Republici je zabranjeno osnivanje politickih stranaka i svako bavljenje politikom jer se time ugrožava pravni poredak i zdravlje ljudi. Jedna od 80 ministarstva Republike su za: neženje, umjetne plavuše, provokacije, alkoholiziranje i lake žene, zaštitu od zlostavljanja žena, zabavu i razonodu, propale prijevoznike, nejasnoce, neriješene slucajeve, itd. (više o Hajdučkim vrletima i Hajdučkoj Republici Mijata Tomića na njihovim web stranicama http://www.hajduckevrleti-blidinje.com ).

Nakon pive i rakije, otišli smo u vikendicu nedaleko od jezera Blidinje u podnožju Čvrsnice. Sutrašnji plan bio je uspon na vrh Pločno, najviši vrh Čvrsnice, ujedino Hercegovine. Čvrsnica je treća najviša planina u Bosni i Hercegovini. Najviša je planina Maglić (2386 m), zatim Volujak (2336 m) pa Čvrsnica (2228 m). Maglić i Volujak nalaze se na graničnom području sa Crnom Gorom, iako su oba vrha u potpunosti unutar BiH. Kako je padao mrak, tako se Mladen primio loženja peći na drva. Uz nekoliko piva, te večere uz zanimljive priče otišli smo spavati prije ponoći jer ujutro nas čeka cijelodnevno planinarenje.

Ujutro smo se probudili, bilo je friško. Izašao sam iz vikendice, te ugledao mraz što znači da nije samo friško bilo, već mrzlo! Odličan primjer temperaturne inverzije u konkavnim reljefnim oblicima, gdje se hladni zrak zbog svoje težine u odnosu na topliji akumulira u dnu. Samo desetak metara više mrazišta nije bilo, kao što se vidi na gore priloženoj slici. Bilo je 8h kada smo krenuli iz vikendice. Zbog guste crnogorične šume nismo htjeli riskirati probijanjem kroz šumu do lokaliteta Boričevac, odakle kreće označena (markirana) planinarska staza na vrh Pločno. Zato smo napravili jedan polukrug u trajanju od pola sata tako da smo se počeli uspinjati tek u 8:30. Hodali smo zapadnom padinom Čvrsnice, pa smo zbog toga bili u hladnu dobar dio puta. Sat vremena kasnije završili smo prvi jaki uspon prema vrhu kojim smo ispenjali otprilike 400 metara visinske razlike, jer smo krenuli sa 1250 m, a sada smo otprilike bili na 1650 m. Dalje smo nastavili platoastog dijela Čvrsnice, gdje smo se laganim penjanjem uspinjali prema lokaliteta Ravnine, gdje se nalazi raskrižje. Na spomenutom raskrižju skrećemo desno prema vrhu Pločno do kojeg još ima prema putokazu 1:45. Lijevo se ide prema vrhu Veliki Vilinac do kojeg ima 3 sata. Sada smo bili na visini nešto nižoj od 1900 metara. Sada idemo drugim jačim usponom, otprilike 350 metara visinske razlike do vrha Pločno. Od Boričevca do raskrižja nam je trebalo 2:30 (uz pauze po putu). Sada kreće onaj dio puta kada se samo penjemo, sljedeća vodoravna površina je na vrhu. Nakon prvih 45 minuta uspona prelazimo dobar dio uspona, te dolazimo pred završni dio a to je sipar. Ostalih 200 metara nadmorske visine prolazi se uspinjanjem po siparu podno vrha Pločno. Koliko god naporno možda bilo ovo uspinjanje, pogled prema natrag daje neizmjernu energiju i zadovoljstvo da vas tjera dalje bez razmišljanja.

Nakon što smo ispenjali po siparu, došli smo na vršni dio, odakle ima još 5 minuta do vrha, ali blagog uspona. Uspon po siparu trajao je 35 minuta, a ukupni uspon od Boričevca (1254 m) do vrha Pločno (2228 m) nepunih 4 sata, točnije 3:50! Sada kada smo došli na vrh, malo se prošetali oko vojne kuće na vrhu, odlučili smo za najbolju odmor lokaciju, te zadovoljno i pomalo umorno legli na travu. Izvadio sam neizostavnu Žuju, ali također Staropramen obzirom da Mladen najviše preferira okus Zlatnog Praga. Iznenadio se kada je vidio da sam uzeo dve pive, jer je mislio da nosim samo jednu. Meni je bilo žao kaj nisam uzeo još dvije jer su ove dvije vrlo brzo ispijene bile iako nisu bile hladne.

Uz pivo smo zamezili sira, kobasice i luka, tako da je obrok bio odličan. Dobra hrana, pivo, Sunce i pogled koji govori vrijednost života, te ljepotu naše Zemlje! Pogled s vrha je očaravajuć a vremenski uvjeti su bili kao namješteni. Odgoda ovog putovanje je totalni pogodak!!! Da smo bili prošli tjedan, vjerojatno zbog kiše ne bi nigdje otišli, a sada imamo svaki dan sunčano vrijeme sa očaravajućim, čistim i dalekim vidicima. Troglav (Dinara), Kamešnica, Mosor, Biokovo, Rilić, Pelješac, Dubrovačke planine, Velež, Prenj, Zelengora (možda), Treskavica, Bjelašnica... Vran, Cincar su zatvorili daj veliki bogati vidokrug sa krova Hercegovine. Mislim da sam čak vidio Lastovo, te sam prilično siguran u svoje orijentacijske sposobnosti i prepoznavanje tako da znam da sam vidio Lastovo!!! Vrlo lijepo su se vidile dvije glavice koje karakteriziraju najviši vrh Hom i susjednu Plešivicu, gdje je heliodrom. Uskoro je došla geografkinja iz Mostara, kojoj je Mladen mentor za doktorat pa smo malo razgovarali o glacijalnim karakteristikama područja Čvrsnice i Čabulje. Na vrh Pločno moguće je doći autom, ne bilo koji već samo pravi džipovi! Tako da smo Mladen i ja nastavili šetati u smjeru zapada po grebenu, gdje su nas na kraju pokupili džipom i spustili do Hajdučkih vrleti.

Vožnja džipom niz južnu padinu Čvrsnice je prava avantura, vozi se brzinom 20-30 km/h te na određenim djelovima toliko se skače tokom vožnje da morate paziti na glavu, kako ne bi razbili prozor na vratima ili sebi glavu. Nama se nije ništa dogodilo ali vrtio sam te scene u glavi. Nakon završnih razgovora, te neizostavno piće u Vrletima, razišli smo se, tako da smo Mladen i ja otišli natrag u vikendicu zapaliti vatru, pa ponovno po starom. Pivo, večera i priča, pa spavanje. Sutrašnji plan je bila Vran planina, ali smo odlučili ipak da idemo na vrh Veliki Vilinac (2118 m), također na planini Čvrsnici. Pristupit ćemo vrhu sa sjeverne strane od lokaliteta Muharnice iliti Muvarnice. Tamo možemo doći s autom, te smanjiti pristup vrhu na tri sata u jednom smjeru.

Ujutro smo se ponovno probudili kao dan prije, ali danas smo rekli pokret u 9:00. Krenuli smo ipak malo ranije, te bili već na Muvarnici u devet ujutro. Parkirali smo auto pokraj nekog bijelog kombija švicarskih registracija. Krenuli smo kroz šumu, blagim usponom prema jugu. Vidili smo dva vrganja na putu, pa je Mladen rekao da ćemo ih pokupiti na povratku. Sakrili smo ih da nam neko ne uzme plijen. Nastavili smo dalje put laganim usponom pa smo došli do oznake za minsko područje. Nažalost ovaj dio Čvrsnice ima minski sumnjivog područja pa treba biti vrlo oprezan na ovom području. Opet smo se kretali kroz mrazište, samo što je ovo bila nekakva davna glacijalna dolina. Davna mislim prije 10 000 godina, za vrijeme zadnjeg ledenog doba.  Napokon nakon sat vremena izašli smo iz šume gdje nas je Sunce odmah ugrijalo, tako da smo morali skinuti duge majice, te nastaviti u kratkim rukavima. Uskoro smo došli do lokaliteta Gašparovina, gdje se nalazi stari pastirski stan koji sada služi kao planinarsko sklonište na putu do Vilinca. Nedaleko od skloništa nalazi se izvor pitke vode, gdje smo se mi također napojili, te mogu reći da je vrhunske kvalitete, koja je dodatno popračena hladnoćom izvorske vode.

Nastavili smo dalje put juga, odakle se vidi vrh Veliki Vilinac. Južna strana spomenutog vrha obilježena je strmim travnatim padinama koje smo vidili jučer u daljini penjajući se na vrh Pločno. Sjeverna strana vrha je mnogo strmija te karakterizirana stijenskim odsjecima. U posljednjem ledenom doba ovdje je bio cirk te početak "Vilinačkog" ledenjaka koji se kretao točno kuda se nalazi ova planinarska staza kojom mi kročimo. Sada smo došli do raskrižja planinarskih puteva. Lijevo se ide prema Hajdučkim vratima i spušta u Divu Grabovicu, koja se nalazi 1700 metara niže, uz Neretvu na samo par kilometara zračne udaljenosti. Pogled oduzima dah, te ovakvo nešto u Europi postoji samo u Alpama! Ne kažu stranci za Dinaride, Dinaric Alps bezveze. Ovaj visokogorski hercegovački krš stvarno ima zadivljujuće kanjone preko 1000 metara dubine. Ovakve karakteristike se nastavljaju na Crnu Goru, gdje se nalazi najpoznatiji kanjon tzv. europski Grand Canyon. To je naravno kanjon rijeke Tare. Vratimo se mi na Čvrsnicu... desno na raskrižju se ide za planinarski dom Vilinac, od kojeg ima još sat vremena uspona na vrh Veliki Vilinac. Popeli smo se na vrh 2118 metara nadmorske visine. Ponovno smo se sjeli na vrh, izvadili hranu, ja sam izvadio pive, koje su ovaj put bile hladnije nego na vrhu Pločno! Odlično! Na vrhu smo sreli vlasnike onog švicarskog kombija. Bio je to mladi švicarski par, koji putuje ovim područjem. Dali smo im par savjeta a onda smo nastavili uživati u pivi, mezi i pogledu na Prenj. Ovo je život!!! Jedva čekam ljeto 2013 kada ću proći ovim krajem ponovno, ali taj put sve zajedno u komadu! Točnije govorim o Visokogorskoj hercegovačkoj transverzali kojom ću kružno obići planine Vran, Čabulju, Velež, Prenj i Čvrsnicu. Uz spomenute treba obići planinu Crvanj, no ona nije u kružnoj shemi već naknadno se obilazi, barem ja tako planiram. Bit će to vrhunski planinarski podvig u dva tjedna kolovoza!!! Pozdravili smo se od pogleda na Prenj, te smo krenuli natrag istim putem kojim smo došli.

 

Ja sam se još malo spustio do planinarskog doma Vilinac, pošto planiram ovdje spavati sljedeće ljeto pa malo viditi ovaj dio. Otišao sam do vode, pa se krenuo natrag vraćati i dostići Mladena koji je krenuo prema Muvarnicama. Sustigao sam ga nešto prije onog izvora kod planinarskog skloništa. Nastavili smo dalje put zajedno, pokupili još koji vrganj, te već tradicionalno završili dan u Hajdučkim vrletima. Sada smo pili Kosaču (tamno hercegovačko pivo), jer je nestalo točene Žuje. Završila je sezona! Uzeli smo još par putnih Paulanera, te otišli u vikendicu gdje smo popili nešto rakije, jer ona gajba Staropramena i Žuje smo popili.Uz zabavnu priču, večeru i spomenuta pića zaspali smo. Ujutro smo se ustali već standardno nešto prije 8 sati. Očistili smo sve kaj smo trebali, spremili stvari i krenuli autom prema Čabulji. Provozali smo se Rosnim poljanama, Kilavom bukovom, pa smo se počeli spuštati prema Širokom Brijegu.

Područje Rosnih poljana, te granični pojas Čabulje i kanjona Drežnice je minsko područje, treba paziti kuda se kreće. Ovim makadamom prolazi prije spomenuta planinarska obilaznica tako da ću ovim krajem također proći sljedeće ljeto. Jedva čekam tih nekoliko mjeseci da prođe a onda dolazi nova ljetna avantura Marka Kovača, Putnika - Lika!!! Ovo ljeto sam bio u kajaku veslao od otoka do otoka, ali sljedeće ljeto vraćam se natrag u planine!!! Ovaj puta prekrasne, divne i moćne, ali minirane planine Bosne i Hercegovine!!! Spustili smo se do Širokog Brijega, pa smo napokon po asfaltu krenuli natrag do Posušja di sam pozdavio svoje, te smo nastavili put Zagreba kroz Hrvatsku. Stali smo na izvoru Cetine, baciti pogled te malo proučavati taj geomorfološki fenomen. Došli smo u utorak navečer u Zagreb, živi i zdravi, ali mnogo duševno bogatiji, te nabrijani za Visokogorsku hercegovačku transverzalu 2013!!!